| 2014-03-04 11:11:12 Posjet villi von Trapp i Mornaričkom groblju u Puli U srijedu, 19. veljače 2014. godine, povijesna grupa je posjetila vilu obitelji Von Trapp u Puli i obišla Mornaričko groblje u pratnji učiteljica povijesti Osnovne škole Kaštanjer, Marlene Lakić i Ivane Marijanović. Zaustavili smo se u Budicinovoj ulici, broj 11, i vidjeli nekadašnju vilu Von Trappovih. Georg Ludwig Ritter von Trapp i njegova prva supruga Agatha Whitehead su se zaljubili i potom živjeli u Puli. Živjeli su u vili koja se zvala „Casa Trapp“ i dobili sedmero djece. No, Agatha se razboljela od šarlaha i ubrzo umrla. Georg von Trapp je bio primoran uzeti guvernantu koja se trebala baviti čuvanjem i odgojem djece. Tu se rodila ljubav pa su se oni vjenčali i dali predložak za film „Moje pjesme, moji snovi“. Nakon priče o Von Trappovima, krenuli smo do Mornaričkog groblja vidjeti gdje je Georg pokopao svoje roditelje, Hedwigu i Augusta Rittera von Trappa. Donata Butković, V. a Na putu od škole do vile prošli smo kroz Verudu, naselje puno prekrasnih, obnovljenih, ali i neobnovljenih starih austro-ugarskih vila. Učiteljica Marlena Lakić nam je objasnila da su u tim vilama živjeli isključivo časnici austro-ugarske vojske, a danas su one pretvorene u stanove, vrtiće i slične objekte u kojima ljudi žive ili rade. Zaustavili smo se u Budicinovoj ulici, broj 11, i vidjeli nekadašnju vilu Von Trappovih. U odnosu na druge vile, vila Von Trappovih je omanja, ali vrlo simpatična vila žute boje. Na gornjem katu su stambeni prostori, a na donjem katu je dječji vrtić u kojem su boravila djeca pa nismo mogli ući i razgledati vilu. Odmah do vile nalazi se mali park u kojem smo zastali poslušati učiteljicu. Nakon priče o Von Trappovima, krenuli smo do Mornaričkog groblja vidjeti gdje je Georg pokopao svoje roditelje, Hedwigu i Augusta Rittera von Trappa. Putem do groblja djevojčice su pričale o svemu i svačemu, dok su dječaci pričali viceve i smijali se. Kad smo došli na groblje počela je padati kišica. Nije nam smetalo, zapravo čak je i pojačalo dojam da smo na mjestu na kojem počivaju važne povijesne osobe. Učiteljice su nam dopustile da sami potražimo grobove. Oba su groba bila jedan do drugoga, a baš kad sam im bila na tragu, dvije učenice preko puta mene su povikale: „Evo ih!“. Uskoro su požalile što su bile tako glasne jer su se svi sjurili vidjeti grobove, a one su ostale bez slavodobitnog priznanja za pronalazak. Svi smo se zajedno slikali i dobili još nekoliko minuta vremena za šetnju po groblju. Moje dvije prijateljice i ja prošetale smo do kapelice u koju se nije vidjelo zbog prašnjavih prozora. Prošle smo kroz puteljke s ogromni kipovima anđela i blizu spomenika u obliku malenog hrama. Na povratku do ulaza u groblje gdje su nas čekale učiteljice, razdvojile smo se da vidimo koja će od nas tri prva doći do učiteljica u dogovoreno vrijeme. Kad smo se svi skupili, otišli smo na autobusnu stanicu i tamo pričali o svemu što smo šetajući grobljem vidjeli. Kad je autobus došao, ljubazni vozač nas je pustio besplatno u autobus i odvezao blizu naše škole. U vožnji smo uživali, brbljali, razgledavali i na znak učiteljice sišli smo kod „žute škole“. Zajedno smo se vratili u školu, uzeli svoje torbe i krenuli kući. Bilo je bajno! Već smo počeli smišljati što bismo još mogli posjetiti. |
| Osnovna škola Kaštanjer Pula |